Jedan na jedan: Brze muzičko filmske podloge '90-tih
Ukoliko kao određenu vrstu emotivnog graničnika
uzmemo ostvarenje Srđana Dragojevića "Mi nismo anđeli" koje po svojim
elementima duhovito-nadrealne priče svakako pripada razbarušenoj neobaveznosti,
kako sadržajnoj tako i muzičkoj druge polovine '80-tih, kompletna naša odtadašnja
kinematografija, a samim tim i nepostojeća diskografska industrija koja je,
tehnički gledano trebalo da je proprati, svedena je na mučno i sirovo
preslikavanje sumorne "sadašnjosti" ili na fleš-bekove koji su je
inicirali. Ni traga raznovrsnosti neophodnoj da se stvori potreban spektar
audio-vizuelnog doživljaja koji bi, pak, svojom kreativnošću i novim, višim
dometima uticao na konzumente koji su i sami, kataklizmom društvenih vrednosti,
pre postali ništavne sive individue no raspoloženi i nepretenciozni svaštari, a
njih je u ranijim periodima bilo na svakom koraku. (Dalje)