
Dino Šaran je već nakon debi albuma
postao narodni heroj. Doduše, gomilalo se dvadesetak godina iskustva i
iskušenja prije no će realizirati svoje prvo djelo, tako da je titulu debitantski
teško podvesti pod njihov slučaj jerbo debitanti uglavnom nemaju neko
relevantno diskografsko iskustvo. Kamo sreće da je više takvih debitanata.
Svjetlo na kraju premračnog tunela koji je skupio povorku sazdanu od
ortodoksnih rockera s prostora ex Juge. Onih koji se kunu u jednostavnu
akordiku Loua Reeda i Đonija Štulića, ali sami nikako nisu dovoljno maštoviti
bar približiti se obrascima sipanja rima koje nešto znače, uz meko ucrtane
gitarističke potpourije. Jest da mu je Stojedinica utirala medijske pute, ali
ne bez razloga jer svaki je pushing imao opravdanje u pjesmama. Tako su narodne
mase birale hoće li se držati za ruke kroz "Mjesto za dvoje", klimati
u znak odobravanja sporotečnoj suradnji s Rundekom "Sunce", ne
zamjerati sličnosti sa spomenutim Louom kroz "Minimalizam", dobrano
promašivati slavljem cupkajuće "Pero Papacoder". I redom.
Drugi album na kojem bi pokleknuli
puno lakši igrači Letu Štuke manirima vrlo smirenih igrača rješavaju u svoju
korist. Nije im problem vijoriti istu onu narodno rockersku zastavu benda koji
ima jednako odobravanje i odjek u masama, kao i među kritičarima i slušateljima
istančanijeg sluha. Zahvaljujući prvenstveno sjajnom uklapanju u zadane
gabarite klasičnog rock and roll benda, ali zadržavajući osobenost leksika izražavanja
i balkanskog podneblja koji predstavljaju zanimljivim melting potom obrađenih
tema.
Letu Štuke su već na debi albumu
bili zrelim bendom, tako da nema govora o nekim naknadnim pametima, ali ima o
nastavcima svakako. U tom smislu svaka pjesma ima neki rep i presliku na
prethodnom djelu. "Paranoja" je taj narodnjački Bijelo Dugme rif
početak, "Glava u oblacima" i "Sami" se bore za ulogu
"Mjesta za dvoje" ovog albuma, "F.G.R." je hopa cupa
"Pero Papacoder", "Poljubi je dok spava" oprobavanje na hip
hop terminu uz angažiranje Remi kao borca za njenu stranu točnosti, a
"Muzika" inkorporira jazzy hvatanja u rock komad, "Bella
donna" nostalgijom pljuska, naslovna računa na hit status,
"Psycho" improvizira na jasnoj Byrneovskoj bazi, "Teslom"
je rekao sve Đoniju, dok je kraj ostavio izrazito dorečenim u klasičnim komadima
prepunim sjetnih nostalgičarskih elemenata "Mali" i "Nekad kad
poželim".
I opet nije remek djelo, Šaran zna
kako se ne banaliziraju rime te pojačava dojam stihova, ali je isto tako
siguran zalog za ubrzano posvojenje benda kao miljenika ovih teritorija.
Anđelo
Jurkas (VIP)