ROCKanje

     Opa, punk album s 20 pjesama koji traje 70 i kusur minuta. Kao Metallicini albumi. Odmah se vidi da ovo nije vaš ordinarni punk bend.

     Onda pogledate ovitak i sa stražnje strane vidite četiri čike poprilično poodmaklih od tinejdžerskih godina, uključujući pjevača i gitaristu Sajlu sa svojim već uobičajenim polušeširom i tamnim cvikama. Ovo je ekipa uz koju se čak i ja osjećam mlad, onda znate koliko je sati...Ne, ovo definitivno nije vaš ordinarni punk bend.

   Zapravo, novosadski punk rock kvartet Dva minuta mržnje bio je popularan u underground krugovima tijekom prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća. Bend je nastao 1984. godine raspadom dva novosadska punk benda – Rafala i Van kontrole. Originalnu postavu činili su pjevač Rafala Škrba i gitarist Sajla te bubnjar i basist benda Van kontrole Stevica i Sira i mnogi ih smatraju prvim Oi! bendom u bivšoj SFRJ. Iako je postojao relativno kratko i imao svega osam ili devet pjesama, 2MM je imao ogroman utjecaj na čitavu jednu generaciju glazbenika, poput Generacije bez budućnosti, Ritma nereda i drugih, manje poznatih.

   Bend se 1985. raspao i ostao je kult među svim pravovjernim punkerima u Novom Sadu. A onda je prije par godina došla ona famozna promocija knjige “Novosadska punk verzija”, Sajla kaojedini iz originalne postave skinuo je paučinu sa svoje gitare, okupio novi bend jer znate kako to ide, svatko tko je makar jednom u životu osjetio čari stagea zna da je to najgora droga od svih i jednom kad te opiči ne ostavlja te. I tako, eto nam i njihovog debi albuma, nekih 25 godina nakon osnutka benda, što je još jedan dokaz kako nikad nije kasno u životu. (A i dokaz kako je tržišno isplativo prestati s radom i onda se ponovno aktivirati – tko je ono spomenuo Majke?).

   Album, objavljen u izdanju novosadskog Studentskog kulturnog centra, sadrži dakle 20 pjesama, od kojih su prvih deset snimljene u veljači ove godine u studiju "Piknik" Miroslava Majkića, aka gos'n Bandar aka Piknik. Od njih deset osam su nove, a samo dvije su stare: naslovna, «Moderna omladina», za koju je tekst napisao prvi novosadski punker Dragus, a snimljena je davne 1984. godine, te «Sudije», također jedan od njihovih live favorita iz prve faze djelovanja benda.

Ostatak albuma čini deset pjesama snimljenih uživo: šest live pjesama snimio je prošle godine u klubu Route 66 producent Komandant Adam, a posljednje četiri pjesme potječu s nikad zvanično objavljenog EP izdanja prve, originalne postave. Te četiri pesme – «Zašto», «Terorizam protiv dosade», «Crni mercedes» i «Došao je kraj» – snimljene su u Ljubljani u studiju klavijaturista Buldožera Boruta Činča i činilo se da su zauvijek tamo i ostale.

Pa, kako piče matore podrtine danas? Upravo onako kako bi čovjek i očekivao od ljudi u najboljim godinama: iskusno, čvrsto i sigurno. Gledao sam ih dva puta uživo i stvarno su uvježbani: nekadašnju nabrijanost i brzinu zamijenila je mirnija, staloženija svirka koja je kilometrima udaljena od iskonskog, brutalnog britanskog oi! i street punk zvuka kojim su se svi NS bendovi fiksali u ono vrijeme (a vidim da se fiksaju i dan danas, kako inače objasniti nevjerovatnu popularnost u Novom Sadu Petera & TTB i sličnih bendova koji već 30 godina solidno pune svoje bankovne račune prodavajući jedan te isti set prepariranih hitova). Deset novih pjesama melodičan su punk rock s mnogo višeglasja, čvrstom ritam sekcijom (Nemanja bas i Vučela bubanj) te apotekarski preciznom gitarističkom međuigrom Sajle i lead gitarista Baneta. Himnični refreni, posebice u hitoidnoj «Patriota», «Stand Up» te izvrsnoj preradi tradicionalne pjesme «Liman» kao stvoreni su za zborno pjevanje, dok je teška i opora «Sudije» idealna za dizanje pesnica u zrak («Vi ste naše sudije/Vi ste naši dželati»).

«Moderna omladina», bez obzira što je stara 25 godina, savršeno oslikava i današnju modernu omladinu («Deca su pošla u noć da se igraju.../Uglancali su čizme, popiće mlekce/Izbiti nekom vilicu, pružimo deci zabavu»), s tim što moderna omladina 2008. ima širi asortiman igrački za zabavu, uključujući autiće kojima voze 200 na sat kroz naseljena mjesta ili pljucu velikog kalibra neprimjetno skrivenu ispod košulje, a o noževima spremnim za brzinsko «rezbarenje» neistomišljenika da i ne govorimo...

Koliko god su njihova glazba i pjesme bile kritično raspoložene prema tadašnjem socijalističkom društvu, toliko su aktualne i dan danas. Uzmite kao primjer stvar «Crni mercedes» u live verziji koja koliko opisuje nekadašnje partijske funkcionere, toliko se danas može primijeniti na stranačke dužnosnike. Đubrad ostaju đubrad, što je poruka koju nam može dati samo netko tko je bio i tamo i ovdje i dovoljno je govana u životu pojeo da zna kako funkcioniraju stvari. No, čak i kad su im pjesme pesimistične i malodušne («Lanci», «Klonovi»), odmah uzvraćaju jednako uvjerljivim kontrapunktima u vidu «Stand Up» ili «Dan» s porukom «Ustani i bori se, nikada ne predaj se».

Neke je pjesme vrijeme pregazilo, kao npr. sjajnu «Terorizam protiv dosade» gdje se kao teroristi spominju odavno zaboravljene Crvene brigade i Baader Meinhoff pokret, dočim su današnji teroristi lijepo pozicionirani vladari i državnici koji iz svojih ovalnih i kojekakvih drugih ureda pokreću globalni terorizam zbog jučer zemlje, danas nafte a sutra vode.

Album pati od nekoliko slabijih i neupečatljivih pjesama koje su se jednostavno izgubile («Urbana gerila»), a nepotrebno je i razdvajanje pjesme «Klonovi» na Part 1 i Part 2. Također je pitanje je li bilo potrebno stavljati i novije i starije live snimke na isto izdanje, jer originalne četiri pjesme snimljene '84. se ponavljaju. Meni osobno novije verzije su draže baš zato što su skuliranije i manje rabijantne, međutim razumijem težnju da se izvorne četiri snimke sačuvaju na CD formatu. To donekle narušava cjelinu albuma, ali ne umanjuje mnogo njegovu kvalitetu.

   2MM su snimili pošten album koji ne odskače mnogo od starog materijala i koji, osim u «Terorizmu...», zvuči kao da je napravljen 2008. a ne 1983. U ovaj album unijeli su iskustvo koje dolazi s godinama, dosta gorčine da zadovolje one vječne jurišnike na barikade, tj. ograde na koncertima (a kao što je njihov sugrađanin Đole davno lijepo rekao: «Na barikadama su uvek najbrži ali nikad i najmudriji»), ali i optimizam o tome da treba ostati ustrajan i boriti se za ono što želiš. Poruke koje traju bez obzira na sustave, garniture na vlasti i društvene okolnosti. Osjeća se novi entuzijazam u bendu, novi vjetar u leđa, i drago mi je što se bend ponovno okupio, ali s novim materijalom a ne lešinareći po starim stvarima koje su tijekom svih ovih godina postale kultne medju ljubiteljima punk i Oi! glazbe i koje su utjecale na formiranje mišljenja i glazbenog djelovanja cijele jedne generacije.

Dobrodošli natrag, drugovi! Sudije i dželati još se voze u svojim crnim Mercedesima, zemljom vam i dalje upravljaju sumnjivi patriote, moderna omladina je u žešćem kurtzu, urbana gerila je ustuknula pred terorom ispraznih klonova, cajki i novog primitivizma (nema veze s glazbenim žanrom iz sredine 80-ih), svi životre pod maskama i pitaju se «Zašto da živim?» i možda je doista jedino rješenje «zapaliti Novi Sad, da gori u noć».

Svijet se i nije baš tako mnogo promijenio od 1984., zar ne?

Hadžo, koji mrzi cijeli život