
Najbolji su oni koji ne ispune
očekivanja dok se mijenjaju suprotno od onoga prema čemu su ih kultivirali
brojni štovatelji njivova zvuka. Drugim riječima, napreduju. Guraju se,
koračaju, ostaju dosljedni, ali ipak drugačiji, pomaknuti prema onome što sami
od sebe žele, a ne ono "što bi trebali servirati". Bristolski pioniri
mračnog trip hopa Beth Gibbons, Geoff Barrow i Adrian Utley nakon desetgodišnje
diskografske pauze namjerno nisu ponavljali genijalnost "Dummyja"
niti istoimenog sljednika nazivu grupe.
Dok su spomenuta djela mogla
funkcionirati kao fenomenalni soundtrackovi jako sporotečnih i zgusnutih
studija karaktera i psiholoških drama, novi je album odličan predložak za
kompiliranje bioloških otkucavanja svih 11 sati njihova života. Za svaki sat po
jedna numera.
Portishead se nisu držali osovine
zvuka zadržavajući stretegiju cijelim albumom, već se mijenjaju, ulaze u
ritmičke, melodijske i aranžmanske prebačaje dosada zadanih normi uz
zadržavanje svih dobro znanih kvaliteta. Beth Gibonns pjeva nezaboravno, dok
momci rade atmosferu na kojoj bi im u pojedinim trenucima mogli i Radiohead
držati ručnike za brisanje tenzija.
Nakon atipičnog intra Portishead
kroz "Silence", "Hunter", "The Rip", "Nylon
Smile" podsjećaju zašto su ih slow motion freakovi proglasili kraljevima,
da bi se izobličili prostranstvima zvuka u "Small" ili "We Carry
On", a slušatelja detaljno zakucali ritmičkom bombom "Machine
Gun" čiji su rafali neočekivani highlight albuma.
Najavili su daleko brži nastavak
s četvrtim dijelom jedne nezaboravne karijere. Ako se kvalitativno nastavi na
predstavljeno, bit će i četvrta sreća, a ne samo treća najveća.
Anđelo
Jurkas