ROCKanje

Htjeli mi to priznati ili ne, ali naši istočni susjedi nas šiju na svim poljima kada je o pop i rock glazbi riječ. Dvije prošlogodišnje kompilacije, «Jutro će promeniti sve» i «Šta treba maloj deci», predstavile su velik broj mladih bendova od kojih se puno očekuje u budućnosti, klupska scena je dosta aktivna, otvoren je novi studio, Digimedia, u kome će takvi bendovi moći snimati, a tu je i odličan glazbeni portal popboks (www.popboks.com) koji bez zadrške prati mladu scenu.

 
        Ono što je još važnije je velik broj bendova koji dolaze izvan Beograda kao centra svih događanja. Pa ipak, i sama prijestolnica ima velik broj zanimljivih imena koja sam gledao u proteklih godinu ili dvije. Zapravo, s obzirom da sam često preko, evo, stavit ću ono malo dostojanstva što imam između nogu na panj ispred dželata i reći da Beograd nikada u svojoj karijeri nije bio ovako vibrantan. Čak ni u ono zlatno vrijeme novog vala s početka 80-ih. Jednostavno, nešto je divlje u zraku tamo («jaka želja za slobodom tijela»).

        Predmetna kompilacija "Zdravo, zdravo, zdravo" objavljena je sredinom ožujka i na njoj se nalazi 15 pjesama mladih domaćih rock bendova: Repetitor, Nežni Dalibor, Petrol, Tussilago i Žene Kese. Riječ je o projektu organizacije KulturAkt koji je realiziran pod pokroviteljstvom švicarske zaklade ProHelvetia i uz produkcijski angažman smjera za Audio i video tehnologije Više elektrotehničke škole u Beogradu a predstavlja dio projekta “Muzika kao kreativni kapital Srbije” organizacije KulturAkt čiji je cilj predstavljanje mladih, neafirmiranih bendova s ciljem popularizacije kvalitetne glazbe, koje bi se obavljalo kroz izdavanje CD-ova te kroz adekvatno predstavljanje tih izdanja na promotivnim koncertima.

Ova kompilacija sadrži dakle pet bendova, svaki je zastupljen s po tri pjesme koje su snimljene tijekom proljeća 2007. u AVT studiju Više elektrotehničke škole u Beogradu, izuzev banda Petrol koji je snimao u Kramasonic studiju kod Hrvoja Nikšića Nikše u Zagrebu tijekom kolovoza 2007., dok su mix, postprodukcija i mastering odrađeni  u siječnju ove godine u studiju Digimedia pod paskom Borisa Mladenovića. Sve skupa traje 45 minuta.

       No, dosta teoretiziranja, reći ćete, ajmo mi čuti nešto konkretno. Pa dobro, evo, pet ovdje predstavljenih bendova različitih su glazbenih svjetonazora, mada se uglavnom mogu podvesti pod alternativni ili indie rock. Po redu vožnje, prvi se pojavljuju Tussilago (http://www.myspace.com/tussilagomusic), kvartet kojeg čine Tussi Sinatra, tj. Zora Bojovčan iz Lire Vege (vokal), Damjan Babić (gitara), Marko Grubačić (bas) i Nemanja Aćimović (bubnjevi), sve poznate face s beogradske alternativne rock scene. Sviraju čudnu, uvrnutu glazbu, kombinaciju punk, new wave i pop elemenata, kabarea i vodvilja, sve otpjevano čudnim vokalom koji zvuči poput skulirane Siouxsie Sioux, a vrištanje pri kraju uvodne pjesme "Belo" podsjeća me čak na Peaches. Zapravo, nekako mi najviše vuku na Sugarcubes iz kasnije faze, kad se Bjork konačno sjetila da bi za promjenu mogla i pjevati. Tussilago bi mogli proći kao soundtrack neke otkačene kazališne predstave, što su potvrdili i njihovi živi nastupi koje sam gledao.  «Pička Piaf» i „Island“ također donose eksperimentalni rock pristup sa zabavnim, vrckavim plesnim elementima. Meni osobno za nijansu slabiji od ostalih izvođača s ove kompilacije.

      Potom dolazi Nežni Dalibor (http://www.myspace.com/neznidalibor), gitaristički rock trio (Ivica Marković, gitara i vokal, Ljubomir Vučković, bas i Branimir Bogdanović, bubanj) koji piče sjajan melodičan indie-rock po uzoru na Stone Roses, The House Of Love, Lemonheads, Dinosaur Jr. ili Ride (posebno u psihodelijom obojenoj «Samo magli» koja je apsolutni vrhunac ove kompilacije i lako moguće njihov "Značajan događaj" za 2008.). Vrckava «Ne vidim gde si» sa sjajnim pa-ram-pam-pam-pam back vokalima i smirenija, krasna «Vekovi» imaju iste karakteristike: divne melodije, krasne back vokale i zanimljive, introspektivne tekstove. Već sam u prikazu promotivnog koncerta povodom ove kompilacije rekao kako su Nežni Dalibor čarobno lijep bend i mislim da će njihov debi album biti senzacija.

Sljedeći su Petrol (http://www.myspace.com/petrolpetrol), trio kojega čine Ilija Duni (vokal, gitara), Ana Janković (synth i organ) i Milan Bukejlović (bubnjevi). Njihova plesna, psihodelična, hipnotička kombinacija rocka i elektronike, odsvirana bez basa, dosta se oslanja na surf, krautrock i novovalnu glazbu prve polovice 80-ih. Odlikuje ih tekstualni minimalizam i glazbena nepredvidljivost, s veoma zanimljivim aranžmanskim rješenjima i zanimljivim tekstovima. "Beirut" je već underground kultni hit, "Pogrešan kod" bi trebao privući sve ljubitelje minimalne elektronike, a njihova najbolja stvar ipak je "Sve jedno je" sa sjajnim stihom «Sve smo već videli, sve smo već probali/nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogađa”) kojim kirurški precizno upiru prstom u glazbeno sivilo koje je vladalo na srpskoj sceni do prije nekoliko godina. Za Petrol sam već rekao da su najnekonvencionalniji i glazbeno najkompleksniji od svih bendova na kompilaciji i da su na putu da izađu iz alternativnih okvira i postanu velik bend. Njihov debi album snimljen je kod Nikše i čeka izdavača, ali kad se pojavi, to bi mogla biti bomba.

       Zatim dolaze moji stari miljenici, ne stari po godinama već po količini vremena u kojem ih obasipam hvalospjevima, Repetitor (http://www.myspace.com/repetitor). Ako do sada niste naučili (a trebali ste), ovaj trio čine Boris Vlastelica (gitara, vokal), Ana-Marija Čupin (bas) i Animal, pardon, Milena Milutinović (bubnjevi). Imaju fenomenalne live nastupe, no ono što ohrabruje je to što je dobar dio njihove nesputane energije uspješno prenesen na disk. Repetitor podjednako duguju soničnoj estetici Sonic Youth i brutalnoj energiji Stoogesa, ali ima tu i elemenata Gang Of Four. Zanimljivi su im tekstovi o mladenačkoj otuđenosti i nesnalaženju u današnjem svijetu ("10 puta nedeljno osetim da sam živ/Ali nikad ne znam šta ću s tim" iz pjesme “10 puta nedeljno”), tekstualni minimalizam u "Sve što vidim je prvi put" gdje naslov pjesme ujedno predstavlja i cijeli tekst te najbolja stvar benda uopće, "Pukotine", s izvanrednom žestokom međuigrom gitare, basa i bubnja i Borisovim urlikom “Novi strah”. I njihov album s nestrpljenjem iščekujem i držim ih za najbolji mladi bend na ovim prostorima u ovom trenutku.

       Posljednji, peti bend na kompilaciji su Ženekese (http://www.myspace.com/zenekese), garažni r'n'r bend u sastavu Marko Mitrović (gitara), Andreja Jović (vokal, usna harmonika i tarabuka), Stefan Ikonić (akustična gitara i vokal), te Davor Sopić (bas i vokal) i Mladen Sopić (bubnjevi). Odlikuje ih čvrsta, bazična r'n'r svirka na tragu ranih Partibrejkersa i Majki te pulskih Messerschmitta te zajebantski stihovi koji su na trenutke pretanki («doviđenja, meni se kenja” iz zaključne “Doviđenja” koja prikladno zatvara ovaj album), ali imaju onu crtu dobre, nepatvorene zajebancije. Bend koji praši svoj garažni rock pošteno, najbolje što umije, i pri tome se dobro zabavlja. Teško mogu izdržati direktnu usporedbu s Repetitorom, Petrolom i Daliborom, ali uživo su izuzetno zabavni i razigrani, a to se čuje i na ovim pjesmama (sjajan Andrejin riff na usnoj harmonici u «Barka» i «Bez tebe»).

Eto, to je bilo to. Jeste preživjeli? Jeste. Sad je na redu zaključak i nešto mudro s moje strane za kraj, kao i obično, ali ovaj put nemam baš inspiracije za mudrosere. Ovo je odlična kompilacija kojoj nedostaje stilska širina jedne «Jutro će promeniti sve» ili «Šta treba maloj deci» ali, kako stoji na lijepo dizajniranom omotu diska, namjera im nije ni bila napraviti sveobuhvatan presjek sadašnje srpske pop rock scene već dati jedan uži presjek kvalitetnih mladih bendova u segmentu pop rock glazbe, dočim bi se sljedeća izdanja mogla koncentrirati na neke druge žanrove (elektronika, rap/hip-hop ili new jazz). No, o tom potom. Ovo što sada imam u ruci (mislim na CD, vi pervertiti!) još je jedan dokaz vitalnosti nove srpske scene, a oni koji sa svojih kritičarskih pijedestala prigovaraju ovakvim i sličnim izdanjima samo su zlobnici i «jalnuški diletanti» kako bi to rekao naš odavno prežaljeni Francek.

      Neka ih, neka rone suze za svojim neprežaljenim Idolima i Šarlom i Ekatarinom i nastave živjeti zarobljeni u svom svijetu iluzija o tome kako je nekad bilo dobro a danas je sve za kuratz. Ova kompilacija je dokaz kako ipak nije baš tako i jedino za čim žalim je što u Hrvatskoj izgleda ne postoji nitko tko bi se upustio u slične projekte pa da vidimo koliko današanja CRO scena može parirati onoj u naše istočne braće.

      A možda je i bolje da takvih izdanja s ove strane nema. Bojim se da bismo se samo sr amotili...

     Do sljedećeg čitanja, Zdravo, zdravo, zdravo!

                                                                                                         Pionir Hadžo