ROCKanje

Najbolji su oni koji ne ispune očekivanja dok se mijenjaju suprotno od onoga prema čemu su ih kultivirali brojni štovatelji njivova zvuka. Drugim riječima, napreduju. Guraju se, koračaju, ostaju dosljedni, ali ipak drugačiji, pomaknuti prema onome što sami od sebe žele, a ne ono "što bi trebali servirati". Bristolski pioniri mračnog trip hopa Beth Gibbons, Geoff Barrow i Adrian Utley nakon desetgodišnje diskografske pauze namjerno nisu ponavljali genijalnost "Dummyja" niti istoimenog sljednika nazivu grupe.

        Portishead se nisu držali osovine zvuka zadržavajući stretegiju cijelim albumom, već se mijenjaju, ulaze u ritmičke, melodijske i aranžmanske prebačaje dosada zadanih normi uz zadržavanje svih dobro znanih kvaliteta. Beth Gibonns pjeva nezaboravno, dok momci rade atmosferu na kojoj bi im u pojedinim trenucima mogli i Radiohead držati ručnike za brisanje tenzija.
         Nakon atipičnog intra Portishead kroz "Silence", "Hunter", "The Rip", "Nylon Smile" podsjećaju zašto su ih slow motion freakovi proglasili kraljevima, da bi se izobličili prostranstvima zvuka u "Small" ili "We Carry On", a slušatelja detaljno zakucali ritmičkom bombom "Machine Gun" čiji su rafali neočekivani highlight albuma.
         Najavili su daleko brži nastavak s četvrtim dijelom jedne nezaboravne karijere. Ako se kvalitativno nastavi na predstavljeno, bit će i četvrta sreća, a ne samo treća najveća.

Anđelo Jurkas