Recenzija: Neil Diamond - Home Before Dark
Jedno od najvećih
(komercijalno, karijerno, kreativno) imena američke pop rock glazbe tek je s
novim albumom zasjeo na prvo, najprvije mjesto prodaje albuma u Uncle Samu.
Podatak značajan faktografski samo utoliko što mu eponimnu diskografsku
povijest stavlja u paralelu prilično intimističkim djelom, daleko manje masovno
komunikativnim od mnoštva dosadašnjih uradaka. No, krug je zatvoren.
Pod produkcijskim ravnanjem Ricka
Rubina primijenjen je model Cashovih "American
Recordingsa" s tom razlikom što su Neilu pridružili nešto brojniju
instrumentalističku podršku i rijetka su mjesta gdje ostaje glas sam s gitarom
kao u slučaju vječnog "čovjeka u crnom".
Kako je taj isti Cash za spomenutu kolekciju maestralno obradio i Diamondovu "Solitary Man", tako je posuđivanje minimalističkog koncepta samo svojevrsno vraćanje usluge koje je rezultiralo željenim efektom. Ako je Cash bio "crnjak", onda je Diamond u jesenjoj životnoj fazi posve dobro uklopljen u smeđu kao pozadinsku boju i sjajno se nosi sa svim čarima i nedostacima koje šezdeset i sedma godina nosi. Intiman je, savršeno razgovijetan, utonuo u sporotečinu pjesama kojima se nikuda ne žuri jer dobra je oklada da ostaju ovdje i puno nakon prolaska autora. Kad god stigao kući, Diamond će izbjeći mrak.
Anđelo Jurkas
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi