ROCKanje

     Vjerojatno ste čuli za horor film «Teksaški masakr motornom pilom», govorim o originalu iz 1974. u režiji Toba Hoopera? E pa, evo nam sada zvučne verzije tog horora, pod nazivom «Smederevsko-palanački masakr električnom gitarom» u režiji punk rock benda Six Pack.

Ne znam stvarno što to tjera srpske melodične punk rock bendove da obrađuju pop hitove osamdesetih, a posebice da objavljuju cijele albume s istima? Lude krawe iz Bačkog Petrovca su krajem prošle godine objavile album obrada domaćih pop rock hitova osamdesetih pod imenom «Sve tuđe» (recenzija uskoro), a evo sad i Six Packovaca s njihovim «Discoverom». OK, možda je objašnjenje u imenu bendova: Lude krawe su poludjele od silnog konzumiranja vojvođanske trave (ne mislim pritom na zelenu travu s pašnjaka), dok su Six Pack malko previše konzumirali istoimene hmeljske preparate. Konačan rezultat u oba slučaja je porazan.

            Six Pack su prije četiri godine objavili svoj posljednji pravi album, «La Musique» koji ih je zbog mekšeg zvuka i bolje, čistije (pop) produkcije doveo na zao glas među «pravovjernim» punkerima (znate već onu klasičnu priču o prodaji, iznevjerivanju ideala i sličnim glupostima) ali im je doveo i horde novih, uglavnom mlađih obožavatelja. Kamo dalje rođače? Bend očito ni sam nije siguran, pa dok muze miruju evo solomonskog rješenja: izdati album obrada da se kupi vrijeme do sljedećeg pravog albuma. Zanimljiv je omot s rukom koja grčevito stišće bombu, samo što to nije bomba već disco kugla, što valjda treba značiti da je riječ o bombastičnim, eksplozivnim obradama disco hitova bendove mladosti. Već tu se vidi da je ekipa nešto opasno pobrkala. Disco kugle kao simbol disco glazbe općenito su odumrle još krajem sedamdesetih, a stvari kojih se bend dohvatio na ovom albumu nemaju nikakve veze s klasičnim discom već je riječ o pop produkciji osamdesetih. A kad sam stavio CD u plejer vidio sam ni da od eksplozije bombe nema mnogo. Adekvatnije bi bilo da su na naslovnicu stavili prskalicu...

       Sam izbor pjesama je dubiozan. Iako je album najavljivan kao album s obradama 80-ih, sedam od deset pjesama (ne računam uvodni 20-sek intro) je iz tog razdoblja, dvije su iz devedesetih a jedna je još iz šezdesetih (prerađena «California Dreamin'» Mamas And The Papas, koja se inače našla kao bonus pjesma na starom albumu benda «Minut ćutanja»). Osam pjesama je na engleskom a dvije na srpskom. Ove pjesme su, kako sami članovi benda kažu na ovitku albuma, « nagomilane obrade koje su prethodnih 10 godina uglavnom iz zajebancije ili dosade nastajale u našoj prostoriji za probe, utegli smo ih i tako snimili album za svoju dušu». Sixpackovci su na «Discoveru» napravili klasičan zajeb kojeg svi punk rock bendovi rade: misle da je dovoljno ubrzati original za 200%, ubaciti galopirajuću ritam sekciju poput krda divljih bizona u bijegu, iznad njih nakalemiti jednu ili dvije gitare koje očajnički pokušavaju imitirati melodiju originala te na sve to staviti vokal čiji engleski nije nimalo bolji od bušmana iz nekog afričkog plemena i voila – imamo album. Da, ali drek od albuma.

Čim je krenula «Holding Out For A Hero» Bonnie Tyler počeo sam se krstiti od muke. Sve ono što je tu stvar činilo velikom, od moćne produkcije, sjajne melodije i izvrsne interpretacije Tylerovice kojoj doista vjerujete da treba heroja pored sebe, sve je to nestalo pred bujicom glasnih, grmećih gitara. Da ne govorimo da je Tylerovica iza sebe imala Jim Steinmana, čovjeka koji je producirao i najbolje radove Meat Loafa (dok je ovaj još nešto valjao), a packovci imaju Paccu iz palanačkog Studija plus. Zato original i danas, 24 godine nakon pojavljivanja filma «Footloose», djeluje svježe i energično, dok će se obrada Six Packa zaboraviti za 24 sata. Još je veća travestija masakr pjesme «What A Feeling» iz drugog velikog filmskog hita 80-ih, «Flashdancea». Ono što su njih petorica napravili toj pjesmi ravno je zločinu s predumišljajem i njihove bi instrumente u ovom slučaju trebalo podvesti pod hladno oružje, uključujući Mikijev grozan vokal koji nije ni do nožnog papka raspjevanoj i razbarušenoj verziji Irene Cara. Možda će ova stvar funkcionirati kao koncertni favorit, ali molio bih bend da ju najavi prije izvedbe tako da mogu otići udahnuti malo svježeg zraka i ne morati slušati ovu travestiju.

          Možda najveći horor na albumu ipak je «Princeza», legendarni šlager iz 1984. koji su u originalu izveli Slađana Milošević i Dado Topić. Ovdje su Sixpackovci u pomoć pozvali malu Milanu iz Super s karamelom, koja je sudjelovala na sličnom zadatku i na albumu Ludih krawa gdje se također obrukala. Zapravo, ona je samo odradila svoj dio posla, a najveći krivci su bend i producent koji su ovu prekrasnu baladu brutalno silovali, ogoljevši je od svih emocija koje je imala i pretvorivši je u ispraznu, beživotnu ljušturu. Mikijev pokušaj da imitira Topićev glas iznad zaglušujuće ritam sekcije žalostan je i tragikomičan. Ništa bolje nije prošla ni Kim Wilde s «Cambodiom» gdje su hladne klavijature iz originala odlično pristajale temi pjesme o vojniku koji se nije vratio iz Kambodže, dok su Six Pack ovu stvar vidjeli samo i isključivo kao poligon za testiranje brzine njihovih gitara i isprobavanje glasnica u «wooooo» refrenu. Treba spomenuti i kultni klasik Clint Eastwooda (nema veze s popularnim glumcem, riječ je o engleskom DJ-u s početka osamdesetih i jednom od pionira otočkog reggaea), «Stop That Train» koji je uspio uhvatiti dio atmosfere originala zahvaljujući upravo Mikijevoj šumadijskoj verziji pigeon englisha koji za divno čudo dobro korespondira s Clintovim broken englishom s jamajčanskim korijenima.

         «Sky» nije iz osamdesetih pa je njeno ubacivanje ovdje potpuno upitno, ne govoreći o tome da je bend potpuno previdio dinamiku pjesme koja proizlazi iz sjajne interpretacije Sonique te je i ona pretvorena u još jedan brutalno brz pop punk hibrid kojeg je najbolje zaboraviti što prije. Isto vrijedi i za zaključnu «United» koju su početkom 90-ih u originalu izveli Prince Ital Joe i Marky Mark. Samo su dvije pjesme uspjele preživjeti ovaj masakr i izaći iz njega izranjavane, ali na nogama: «Tarzan Boy», italo disco classic Baltimore gdje je bend zadržao plesnu ritmičku strukturu originala a i onaj Tarzanovski urlik je i dalje fora i baš me zanima mogu li to izvesti uživo. Također je sjajan i lagani, skoro pa jazz intermezzo pred kraj pjesme, dok je melodijska struktura pjesme promijenjena i prilagođena tako da pristaje novoj verziji umjesto da su samo jednoobrazno kopirali originalni obrazac.

 Drugi favorit s ovog otužnog albuma je sjetna ali predivna «I Like Chopin» Gazeba, u kojoj producent Pacca gostuje na Hammond pianu i koja je uspjela savršeno uhvatiti osjećaj tuge zbog propale veze. Međuigra piana i gitara je sjajna i ovo je vjerojatno i najupečatljiviji trenutak albuma. Hm, kakva je konkurencija, to baš i nije neki pothvat... Eto, što reći na kraju? Sjetim se starog hita Dražena Zečića ili nekog od sličnih klošara: „Što je meni ovo trebalooooo“. OK, i ja volim pjevati pjesme osamdesetih u autu dok vozim (na užas svih koji imaju tu nesreću da se voze sa mnom), svi mi svako malo zapjevamo s nekom ekipom uz akustaru na nekom tulumu ali ne dolazimo u napast te zvučne horore objavljivati. Bilo bi bolje da su se i sixpackovci othrvali toj napasti, jer dobili smo katastrofalno loš album obrada koji predstavlja uvredu i pljusku svemu onome što je bilo lijepo i što je vrijedilo u osamdesetima. A predstavlja uvredu i ugledu i reputaciji koju sam bend ima među svojim obožavateljima i prijateljima među koje ubrajam i sebe. Gledajte, i ja sam dijete osamdesetih, odrastao sam uz skoro sve ove pjesme i znam ih napamet. Sama činjenica da je većina njih popularna i dan danas govori dosta o njihovoj kvaliteti. S druge strane, obrade Six Packa su loš trash koji nije čak ni zabavan i past će u zasluženi zaborav čim im se pojavi novi album i, nadam se, za nekoliko godina nitko više neće ni spominjati ovu ružnu epizodu u njihovoj karijeri.

        Ovo nerado govorim, ali to je album koji trebate skinuti s neta ili spržiti od nekog. Ne isplati se trošiti novce na njega...

                                                                                                      Loše obrađeni Hadžo