ROCKanje

     Fair enough. Takvi su vjerojatno već odustali od daljnjeg čitanja ove recke, no vi koji niste opterećeni hrpom konjskih govana o tome tko je tko, odakle dolazi i koliko ima kojih krvnih zrnaca, otkrit ćete još jedan jako lijep bend iz susjedne nam države koji zaslužuje da se o njemu piše na ovim stranicama.

 

    Povijest Lutaka seže još u 1987. godinu, no unatoč popularnosti koju su imali u underground krugovima, mainstream ih je uspješno ignorirao sve do 1998. godine kada su za B92 objavili sjajan album „Polyester“, zapravo kompilaciju s najboljim snimkama iz prvog razdoblja djelovanja grupe. Taj sam album na kaseti dobio od jednog frienda koji je u to vrijeme često putovao u Beograd no, valjda zbog toga što sam tada već odavno bio prešao na CD, nije se nešto previše vrtio kod mene. A i tada sam pušio neke druge srpske izvođače, tipa Goblini, OPO, Block Out…

Nakon „Polyestera“ uslijedila je poduža pauza koja je potrajala sve do 2005. godine kada je nova postava benda (samo je Nenad kao autor i lider benda ostao iz originalne postave) ušla u studio i u razdoblju od godinu dana snimala svoj do sada najambiciozniji album. Produkciju je radio Drago Senić, novi basist u bendu, koji ima zanimljivu karijeru iza sebe (Kurve, Komandosi, Qrve) te koji je Nenadovu trajnu fascinaciju zvukom šezdesetih i sedamdesetih uspio sjajno uobličiti u jednu finu, nenametljivu, slušljivu, pjevljivu i tečnu pop priču. Otkud ta opsjednutost zvukom jedne davno prošle, iako za pop glazbu iznimno značajne epohe, vrag će ga znati, ali čim stavite CD u plejer i krene uvodna stvar „N.L.O.“ pred vama se otvaraju vrata raja. Ne serem, doista je tako. „N.L.O.“ je izvanredan komad gitarističkog kalifornijskog retro popa s utjecajima The Byrdsa („Turn Turn Turn“) koji su vidljivi iz nuklearne podmornice, raspjevana, vesela i zaigrana poput djece u zabavnom parku. Taj starinski feel-good osjećaj prisutan je i u sljedećoj pjesmi, „Prokletstvo malih razlika“, s country violinom koja nosi pjesmu i nenametljivo ubačenom trubom i saxom, uz predivne pa-pa-pam back vokale kojih se ni Beach Boysi ne bi postidjeli. „Noćna ptica“ jedina je obrada na albumu ali dolazi, pogodili ste, iz iste epohe kojoj se Lutke tako očigledno klanjaju. Pjesmu su napisali Karlo Metikoš i Ivica Krajać, a poznata je u izvedbama Drage Mlinareca iz 1972. i Josipe Lisac s albuma „Lisica“ iz 1982. godine. Još jedna izvrsna pop pjesma koja zatvara ovu neponovljivu uvodnu trilogiju. Album u sredini malo ipak gubi na tempu. „Europe Asshole“ predstavlja odmak od retro zvuka u sadašnjost, i predstavlja zanimljiv komad hipnotičkog plesnog rocka a la The Rapture. Sirene na samom početku pjesme i pretenciozan politički tekst ipak su malo pretežak uteg za ovu pjesmu mada, mora se priznati, Nenadov tekst sadrži vrlo zanimljivu sliku današnjeg stanja nacije („Na obdukcijskom sad stolu smo/Omamljeni anestezijom/Rutinskim smo zahvatom/Odstranjeni za sva vremena“).   „On je mod“ je pjevljiva pjesma koja kombinira utjecaje The Small Facesa i The Who te koja, iako govori o modu iz razdoblja šezdesetih, predstavlja i vrlo uspjelu poveznicu s današnjim metroseksualcima („Njegov život nije bio monotonija/Uzbudljiv, brz kao 'Quadrophenia'/Izlasci, cice i njegov dandy look/Samo to mu je važno“).   „Kraljevo novo ruho“ je Nenadov pokušaj da napiše mini rock operu, ili pop operu, po uzoru na gore spomenutu „Quadropheniu“ benda The Who, tako da tu imamo i orgulje, i violine i trube i tko zna što sve ne iznad prilično naivnog pokušaja kritike današnje političke situacije, pa je konačan rezultat ispao ne baš najuspjeliji eksperiment.   „Zašto sve krš devojke slušaju rock'n'roll“ (nevjerojatno duhovit naslov) je rockabilly rasturačina koja u drugom dijelu prelazi u surf rock koji također odlično pristaje cijelom tom retro zvuku albuma, a moram priznati da sam se i sam često pitao, redovno pohađajući rock koncerte, zašto tamo tako često nailazim na krš cure koje vrijede manje od par piva koliko je potrebno da potrošiš na njih da bi ih odvukao u krevet? Što onda slušaju ne-krš cure? Olivera? Cajke? „Nepoznat svet“ je neprimjetna ali nipošto loša stvar, i taman kad se čovjek uplaši da je ovo album ima samo tri genijalne stvari stavljene na početak, iz zvučnika izlazi „Devojka iz susedstva“, prekrasna jangle pop simfonija ozbiljnog teksta o tinejdžerskoj trudnoći („Posle tri, četiri votke više nema stida/Nevinost bez zaštite i bez romantike/Priča ista kao sve/Momci vole maloljetnice/Sve se desilo za tren/Postala je njegov plen“) koja vraća mlin na The Byrds, ali opaža se i utjecaj modernijih brit popera inficiranih zvukom šezdesetih, poput Travisa.   Vrhunac albuma ipak je zaključna, „Nisi sam“, s Draginim falseto vokalom koji u nebeskom refrenu („Nisi sam sve dok traje dan“) pokušava imitirati Morrisseya ali odlazi čak korak dalje i pretvara ovu prokleto dobru stvar u možda najbolju pjesmu koju Smithsi nikada nisu napisali te koja opako vuče na osamdesete i zlatno doba britanskog indie rocka (ovu stvar su mogli i Ride napisati i snimiti na jednom od svojih prvih EP izdanja). „Nisi sam“ je četiri minute čiste magije, veličanstvena pjesma koja odiše iskrenim optimizmom.   Album kao album zvuči zrelo i promišljeno, što i nije bilo teško postići uzimajući u obzir da su sve ovo ipak ljudi s bogatim glazbenim iskustvom iza sebe. Slušajući ovaj album dobijem utisak da sam u holodeku Enterprisea: Nenad i društvo uspjeli su rekreirati zvuk jednog drugog razdoblja i uklopiti ga u modernu produkciju i teme koje govore o današnjici. Imponira pokušaj da se ozbiljne, izravne i iskrene crtice o društvu oko nas transponiraju u naizgled bezazlene, ali nipošto banalne, pop motive jedne druge ere, iako rezultat nije uvijek ispao jednako uvjerljiv. Ali imate album s pet istinskih remek djela i pet solidnih stvari koje bi u nekom slabijem društvu možda čak i odskakale kvalitetom. Nabavite ovaj album. Nećete požaliti.
                                                                Hadžo, lutka s naslovne strane (Groupie.hr)