ROCKanje

           Kad sam bio mali, dakle u doba dok su dinosuri hodali zemljom, obožavao sam knjigu «Petar Pan» J. M. Barrea. Tada sam u svojoj dječjoj naivnosti «navijao» za Petra Pana i radovao se tome što su se «moja» djeca nahebala bliže i daljnje rodbine Kapetanu Kuki i njegovim gusarima. I bio sam neizmjerno sretan što sam dijete i ne pripadam svijetu odraslih.

           A onda sam, dosta godina kasnije, ponovno posegnuo za tom knjigom i sada sam ju doživjeo u sasvim drukčijem svjetlu: ne kao «pro» ili «contra» svijeta djece ili svijeta odraslih, već kao pametnu parabolu da, čak i kad «odrastemo», trebamo sačuvati jedan mali, «dječji» kutak u svima nama.

          I stvarno, upoznao sam mnogo ljudi u svom životu, ali neki od najboljih su oni koji se, unatoč godinama, ne stide pokazati tu svoju «dječju» stranu. A jedan od njih je i momak o kome pišem u ovoj recenziji, Elvir Laković Laka.

           Momak koji je neku veću pozornost skrenuo na sebe tek nedavnim nastupom na Euroviziji, još je krajem prošle godine objavio svoj debi album «Zec». Na njemu se nalazi 12 pjesama, 6 novijih a 6 starijih, napisanih u razdoblju od 1998. do 2003., prije nego što je Laka napustio Sarajevo i otišao u Ameriku u pokušaju da ostvari svoj «američki san». Kako je umjesto američkog sna uslijedilo bolno buđenje, Laka se vratio u Sarajevo i zgotovio album te ga objavio krajem ljeta prošle godine za Hayat Production etiketu, e da bi onda taj album licencno u Hrvatskoj objavio Menart.

          Lakin album jedan je od rijetkih pokušaja bavljenja alternativnim ili indie popom u nas, podvrstom pop glazbe koju krase čudne melodije, zanimljivi aranžmani te duhoviti, prilično autistični tekstovi otpjevani visokim vokalom iznad podloge od zvečećih gitara i nježnih klavirskih dionica. Ali iznad svega ovaj album krasi jedinstven, «dječji» pogled na svijet oko nas.

         Na vrlo jednostavno ali ukusno stiliziranom ovitku Laka predlaže da se riječ ljubav piše velikim slovom, pa hajde da mu uslišimo tu zamolbu. I nije to bez vraga. Jer ovdje se radi o gotovo konceptualnom albumu posvećenom Ljubavi i svim njezinim pojavnim oblicima.

        Već sam pogled na naslovnicu CD-a otkrit će vam našeg glavnog junaka odjevenog poput mađioničara spremnog da izvuče «zeca iz šešira», u društvu velikog žutog mede, što je meni totalno cool. A onda stavite CD u plejer i...Evo, priznat ću vam da sam prvi put kad sam čuo album pomislio: «Kakvo je ovo sranje? Kakvi su ovo pederski vokali? O čemu ovaj lik pjeva?» To je bila prva reakcija moje «odrasle» strane, cinične i otrovne, no svakim sljedećim preslušavanjem jedan sloj tog cinizma bi se ogulio i ona «dječja» strana je počela provirivati. Sve dok nakon pet-šet preslušavanja konačno odrasli dio mene nije popustio i s dječje raširenim rukama obgrlio ovaj sjajan album.  

          Jer, tu su te čarobne melodije koje se ovijaju oko tebe i uvode te u introspektivni, na prvi pogled hermetični, ali ipak svima pristupačan svijet Lake i njegovog viđenja Ljubavi. Ako ste voljeli 80-e, onda će vam se dopasti Lakina glazba koja mnogo toga duguje naslijeđu pop glazbe toga razdoblja, od U2-ovske pulsirajuće gitare u «Stariji« do Ten Sharpovski nježnih klavijatura u «Razočaro». Album nije bogat instrumentima: većina pjesama odsvirana je u klasičnoj rock formaciji, dakle gitara-bas-bubanj, uz ulete klavijatura ili orgulja (koncertni favorit »Ništa»), no s druge strane pjesme čini pogodnima za live izvedbu gdje se Laka već dokazao kao odličan performer.

         «Moro» je zanimljiv drum'n'bass eksperiment, no glazbeno je možda najzanimljivija stvar «Punomoć», jedna od novijih, s prekrasnim orijentalnim ethno aranžmanom koji pokazuje Lakinu sposobnost i želju da izađe iz uskih pop/rock okvira. Možda je takvih eksperimenata trebalo biti i više jer doista predstavljaju osvježenje, no bit će vremena na sljedećem albumu.

          Uvodna, hitoidna «Medžed» i naslovna, «Zec», hitovi su na prvu loptu, posebno ona prva koja bi u nekom normalnom svijetu tjerala klince na plesnom podiju u ekstazu umjesto šrota poput Colonije ili Karme, dok je potonja sa svojim prekrasnim pjevnim refrenom «kako da nabavim Ljubavi/nabavi Ljubavi Laka/Ljubavi za zeca» programatska pjesma i okosnica cijelog albuma.

         Lakini tekstovi možda zvuče djetinje naivno, ali ne i banalno. Poput malog djeteta, on širom rastvorenih očiju gleda svijet oko sebe i nalazi ljepotu u sitnicama koje nas okružuju a koje većina nas niti ne primjećuje. «Piškila» je primjer takve pjesme («A ti si malo čudno reagirala/Vitalne funkcije si zablokirala/Ti si se upiškila»). Blesavo? Svakako. Nama odraslima, no je li to doista toliko neobično gledano iz dječje perspektive?

         Opsesije životinjama (medvjedima, zečevima, pčelama, kravama) također odaju dječju opčinjenost svijetom životinja, ali i sasvim logično pitanje: ako je u životinjskom svijetu sve tako jasno («Pčela daje med a krava daje mlijeko»), zašto mi ljudi u Ljubavi sve zakompliciramo? Možda zato što «majmuni se bude, pretvaraju u ljude», kao što kaže u još jednom hitu, sjajnom «Džemperu»? Ne znam, prosudite sami.

         Lakini tekstovi imaju tu dječju nevinost i čistoću koja je nama «odraslima» nažalost postala strana. Imao sam priliku upoznati čovjeka i raditi interview s njim i mogu reći da je i u stvarnom životu doista jednostavan, otvoren i iskren, dakle posjeduje sve one kvalitete koje nisu na cijeni u današnjem svijetu isfabriciranih instant pop zvijezdica i nezasluženo velikih pop i rock zvijezda. Nekoliko minuta provedenih s njim i shvatit ćete da tu nema prenemaganja: to je on. Njegove pjesme, njegov nekima iritantan (a zapravo ovakvim pjesmama sasvim prirodan) glas i stav prema Ljubavi. On nema karizmu, nema neku auru oko sebe, on je toliko običan na prvi pogled da upravo u toj običnosti i leži njegova posebnost. Riječ je o čovjeku koga treba doživjeti, po mogućnosti uživo, jer tek tada se svi elementi ove osebujene osobe  spoje u jednu lijepu i skladnu cjelinu.

         «Zec» je doista album bez slabe točke i ono što je možda najzanimljivije od svega je način na koji je Laka uspio sve te pjesme, nastale u razdoblju od devet godina, spojiti u cjelinu koja zvuči izuzetno prirodno i logično.

        Preslušajte ovaj album. Dajte mu priliku. Možda vas neće osvojiti od prve, ali nemojte odmah odustati. Dopustite mu da prodre do vas. Dopustite onom dječjem u vama da za trenutak preuzme primat.

        Svaki puta kada stavim Lakin CD u plejer mojim se licem raširi osmijeh od uveta do uveta. I znam da ću na 40 minuta prestati biti matori oholi cinik. Lakin album doista me učini mlađim. A to je, što bi rekli u reklami Mastercarda, «priceless». I razmišljam da još jednom pročitam onog nesretnog Petra Pana...