ROCKanje

Oporavljeni i revitalizirani rodonačelnik trip hopa vratio se u formu osmim studijskim albumom kojim je polijepio u kolaž apsolutno sve čega se doticao za dosadašnje karijere.

       I ovaj puta je njegova pažnja apsolutno disperzirana, ali odlasci u širinu nisu rezultirali raspadom sistema. Baš suprotno, bazični trip hip hop predložak umotan u blues, provučen kroz alternativni gitaristički rock, osvježen za vokalne dub intervencije, two step interpolacije, klasične potmule vokalne šaptove i međudijaloge skupljene u koherentnu cut and paste masu, zapanjujuće prohodnu unatoč već dobro znanim slomljenim ritmičkim strukturama. S koje god pozicije kretao, kojim god tempom diktirao, atmosfera je korijenska, ulica je vraćena u njegov studijski rad, prenesena na album u vrijeme kada ulazi u četrdesete godine života i kada je posve logično da će novu autorsku zrelost okruniti na koncertnom terenu. Kad je raspoložen, njegova genijalnost, originalnost, raznovrsnost, uzbudljivost ne dolazi ni trena u pitanje. "Knowle West Boy" u tom smislu predstavlja njegov drugi album. Kompletnih i kapitalnih remek djela.

        Nema Martine Topley Bird, ali ima jednako senzualnih gošći u ("Joseph", "Cross To Bear", "School Gates"), nema reggae trendiranja, ali je dobacio dva dub benganja ("Baligaga", "Bacative"), nema blues explosion nego blues punk funk hop imploziju ("Puppy Toy", "C`mon Baby", "Council Estate"), nema "Black Steel", ali ima "Slow" Kylie Minogue u brutalno razrovanoj blues punk drop hop verziji. Ukratko, nema problema nego kandidat za album godine.
        Kamo sreće da nakon ovog novog starta opet ne slijedi niz gubljenja traga za samim sobom kao što ga je povijest podučila posljednjih petnaestak godina odigravanja uloge crnog pačeta britanske dobroglazbene scene.

Anđelo Jurkas