ROCKanje

           Kad sam bio mali, dakle u doba dok su dinosuri hodali zemljom, obožavao sam knjigu «Petar Pan» J. M. Barrea. Tada sam u svojoj dječjoj naivnosti «navijao» za Petra Pana i radovao se tome što su se «moja» djeca nahebala bliže i daljnje rodbine Kapetanu Kuki i njegovim gusarima. I bio sam neizmjerno sretan što sam dijete i ne pripadam svijetu odraslih.

           A onda sam, dosta godina kasnije, ponovno posegnuo za tom knjigom i sada sam ju doživjeo u sasvim drukčijem svjetlu: ne kao «pro» ili «contra» svijeta djece ili svijeta odraslih, već kao pametnu parabolu da, čak i kad «odrastemo», trebamo sačuvati jedan mali, «dječji» kutak u svima nama.

          I stvarno, upoznao sam mnogo ljudi u svom životu, ali neki od najboljih su oni koji se, unatoč godinama, ne stide pokazati tu svoju «dječju» stranu. A jedan od njih je i momak o kome pišem u ovoj recenziji, Elvir Laković Laka.  (Dalje)